Zrinjka Peruško

Ponovo smo u Hrvatskoj ušli u razdoblje kada postaje moguće uništiti javnu televiziju. Robert McChesney, američki teoretičar medija, u svojim je analizama promjena medijske politike u SAD-u pokazao kako postoje samo određeni vremenski periodi u kojima je moguća korjenita promjena medijske politike. I politička znanost poznaje taj fenomen: jednom uspostavljene institucije nastavljaju djelovati u istom pravcu i mijenjaju se samo u vremenima ključnih prekretnica.  Iako je naša ključna prekretnica uvođenja demokratskog sustava bila 1990ih, čini se da o nekim pitanjima još nije uspostavljen društveni konsenzus koji omogućava stabilan institucionalni razvoj. Hrvatska je opet ušla u  fazu promjene medijske politike a smanjenje pretplate javne radiotelevizije postavljeno je kao jedno od ključnih pitanja i uvjeta formiranja koalicijske vlade putem tzv. «jamstava» Mosta.

Glavno pitanje je zašto bi netko želio uništiti javnu televiziju? Rijetki će biti onako nedvosmisleni kao Tomislav Karamarko koji je poručio da će njegovom vlašću prestati mogućnost da u javnom prostoru svatko govori što hoće – nije potrebno ukazati na očiti totalitarni karakter ove izjave, kojom se iz javnog prostora želi isključiti bilo kakvo suprotstavljanje ili različito mišljenje (ipak smo dobro prošli jer Hannah Arendt opisuje kako totalitarni sustav nadzire i privatnu komunikacijsku sferu). Proteklih desetak mjeseci tu politiku su provodili i hrvatska vlada (putem ministarstva kulture) i hrvatska javna radiotelevizija putem novopostavljenih upravljača koji su vidljivo promijenili uređivačku politiku i u programu smanjili, izbacili ili degradirali na neprimjetna mjesta emisije na radiju i televiziji koje su kritički propitivale svijet oko nas a povećali programsku vidljivost i zastupljenost programa koji su usmjereni povećanju poslušnosti i promocije nad-ljudskog autoriteta.

Međutim opasnost za opstanak javne televizije danas se javlja iz drugog pravca, koji se samo na prvi pogled ne čini ideološki obojen, i vodi prema (mogućem) potpunom uništenju pretpostavki za opstanak javne radiotelevizije. Radi se naime o namjeri smanjenja pretplate HRT-a koju je Most tražio kao uvjet za pristupanje koaliciji s HDZ-om (nazovimo stvari pravim imenima) a novi predsjednik Sabora u televizijskoj emisiji Nedjeljom u 2 desetak je minuta govorio o tome kako preurediti javnu televiziju. Ovim prijedlogom očite intencije političkog pokoravanja javne radiotelevizije poticaj su dobili i ostali «stručnjaci» da zagovaraju različite modele financiranja javne radiotelevizije, uključujući ukidanje reklamiranja ili pretplate te uvođenje financiranja iz državnog proračuna. Ovdje ću iznijeti samo nekoliko pokazatelja koji opovrgavaju utemeljenost i svrsishodnost i jednog i drugog prijedloga.

Destabilizacija javne radiotelevizije, bilo ukidanjem svih komercijalnih izvora financiranja, bilo podvrgavanjem financiranju iz proračuna, često se pokušava argumentirati štetnom ulogom javno financiranog medija za medijsko tržište. Komparativni longitudinalni trendovi pokazuju povećanje udjela pretplate i smanjenje financiranja od reklama u posljednjih desetak godina u cijelom europskom prostoru javnih radiotelevizija, istovremeno sa smanjenjem dozvoljenih reklamnih minuta. No hrvatskih 11% komercijalnih prihoda HRT-a je ispod europskog prosjeka od 18,6% (susjedna Austrija ima na primjer 42,8% komercijalnih, uglavnom reklamnih, prihoda). Analiza Europske udruge javnih radiotelevizija (EBU) o financiranju javnih medija, objavljena 2015. godine, također opovrgava tezu da javne radiotelevizije narušavaju komercijalno medijsko tržište: prihodi komercijalnih radiotelevizija u Europi su od 2010. do 2014. rasli 40.4%, za razliku od prihoda javnih radiotelevizija koji su rasli 1,8% – samo u 2014. prihodi komercijalnih televizija rasli su 17,4%. Reklamno tržište tiskanih medija je od 2010. palo s 34.7 % na 24%, ali ne zbog rasta ukupnog televizijskog reklamiranja koje je palo s 32.6% na 30.2%, nego zbog rasta tržišnog udjela oglašavanja na internetu – s 19.2% na 29.1% u 2014 godini. Televizijski program ni kod publika nije tržišni supstitut tiskanim medijima.

Analiza EBU-a pokazuje da se većina članica financira iz pretplate: udio javnog financiranja u europskim je javnim radiotelevizijama u 2014. godini iznosio 77.9%, a 66,8% ukupnog financiranja sakupljeno je putem pretplate koja se ubire od građana (zemlje koje su nedavno ukinule pretplatu, na primjer Srbija, učinile su to zato što već desetljećima tom metodom ne mogu ubrati skoro nikakva sredstva; u Hrvatskoj se  već desetljećima uredno ubire više od 95% predviđenog iznosa). Direktna pretplata osigurava veću autonomiju od vlade (u Hrvatskoj autonomija je znatno umanjena uvođenjem ugovora o javnoj usluzi između HRT-a i vlade u zakonu iz 2010.g., koji svakih nekoliko godina izlaže HRT mogućnosti ukidanja ili smanjenja programskih sadržaja). Također, analiza EBU-a pokazuje da je visina pretplate pozitivno povezana s razinom gledanosti javne radiotelevizije – bolje financirane televizijske kuće imaju veću publiku koja se odaziva boljoj kvaliteti i raznolikosti programa.

Zašto je bitna gledanost/slušanost javne radiotelevizije? Komparativno istraživanje poznatog britanskog teoretičara Jamesa Currana i suradnika (2009) pokazuje da su u medijskim sustavima s dobro pozicioniranim javnim radiotelevizijama građani bolje informirani o politici i javnim pitanjima zato što su vijesti i informativni program češće zastupljeni te se tako smanjuje jaz između privilegiranih i deprivilegiranih građana. Znanstvenici Aarts i Semetko (2003) pokazali su da redovita izloženost programima javne radiotelevizije u Nizozemskoj povećava znanje o politici i sudjelovanje na izborima, što su kasnije potvrdili u komparativnom istraživanju šest europskih zemalja. Hrvatska longitudinalna istraživanja zastupljenosti televizijskih žanrova potvrđuju da je upravo na HRT-u najveći udio informativnih žanrova u usporedbi s komercijalnim televizijama (Peruško i Čuvalo 2013). Istraživanja utjecaja upotrebe informativnih medija na političko znanje ili građansku aktivnost u nas su malobrojna, ali noviji rezultati (nedavna doktorska disertacija Dine Vozab) upućuju da se spomenuti pozitivni utjecaji na političku participaciju u Hrvatskoj (još?) ne pokazuju.

Osim u odnosu na karakter dostupnog programskog sadržaja, ovaj neočekivani nalaz treba promatrati i u svjetlu različitosti medijskog sustava kao kompleksnog spleta utjecaja i odnosa zakonodavstva i odnosa države prema medijima, ekonomije i medijskog tržišta, uključujući tehnologiju, kulture i ukupne medijske produkcije u audiovizualnom i tiskarskom sektoru te pozicije zemlje u globaliziranoj mreži. Hrvatska se ubraja u zemlje mediteranskog/istočnog modela medijskih sustava u kojima je izraženija bliskost političkog i medijskog polja, uloga države u medijskom sektoru, a manja neovisnost javne televizije i niži novinarski profesionalizam. Ključna uloga javnih radiotelevizija u javnom prostoru najizraženija je u zemljama s najinkluzivnijim političkim i ekonomskim institucijama, s najrazvijenijim digitalnim medijskim tržištem, s najvećim uvozom i izvozom proizvoda medijske kulture i s najvećim stupnjem globalne povezanosti. Hrvatska pripada perifernom europskom modelu manje inkluzivnih institucija, nižeg stupnja razvoja digitalnog tržišta, manje produkcije medijske kulture i slabije globalne umreženosti (Peruško, Vozab i Čuvalo 2016).

Ograničenja karaktera našeg političkog i medijskog sustava treba uzimati u obzir prilikom projektiranja medijske politike (posebno u odnosu na upravljanje javnim radio-televizijskim  servisom), jer pojedina rješenja preuzimana iz liberalnih ili demokratsko-korporativnih medijskih sustava u našem slučaju polariziranog pluralizma ne mogu dati dobre rezultate.

Na kraju treba upozoriti na još jednu zabludu, a to je da sve što proizvodi javna radiotelevizija imamo i na drugim besplatnim medijima (ovdje neću obrazlagati kako smo ono što nismo platili u novcu platili na drugi način). N1 je danas odličan informativni news kanal ali nitko ne zna koliko dugo će njegovi vlasnici imati ekonomskog interesa da ga održavaju. Vijesti primamo sve više i preko Facebooka, ali ne znamo kojim se algoritmima određuje koje vijesti ćemo vidjeti u koje vrijeme. Nedavno je korporacija Facebook promijenila pravila i počela u feedu preferirati privatne vijesti naših povezanih prijatelja nad javnim vijestima koje proizvode mediji. Google, druga privatna korporacija, nedavno je uveo automatske algoritme za odabir vijesti za svoj servis – sad će nam kompjutorski algoritam određivati što je važno znati. Korporacija Twitter, još jedan (čini nam se) besplatan medij, u financijskim je teškoćama i ne zna se koliko će njihove usluge potrajati. I da, sve su ove privatne kompanije potpuno upravljane pravilima koje same donose, a korisnici, ako žele uslugu moraju na ta pravila pristati. Ovdje nema ništa od javne rasprave o javnom interesu kojeg medij zadovoljava, a nema ni javnog utjecaja na to koji će nam od tih servisa, na koje se sve više oslanjamo, biti dostupan i pod kojim uvjetima. Kad se radi o zastupljenosti različitih programskih vrsta, istraživanja Centra za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta političkih znanosti pokazuju da je HRT proizvodio i emitirao najraznolikiji sadržaj (u usporedbi s komercijalnim televizijama u Hrvatskoj) a neke programske vrste uopće nisu zastupljene na drugim televizijama (Peruško i Čuvalo 2013). HRT emitira i proizvodi te sadržaje upravo zato što je u javnom interesu da se hrvatska audiovizualna produkcija na našem malom i siromašnom tržištu potiče iz javnih izvora. Osim nama samima, nikome drugome nije bitno postoji li domaća dramska produkcija, proizvodimo li i emitiramo vlastitu glazbu, imamo li svakodnevne vijesti i analize o domaćoj i međunarodnoj političkoj situaciji koje su prikazane na tako otvoreni način da se stvara javni forum u kojem građani mogu slobodno formirati svoja politička (i druga) stajališta. Iako je naravno potrebna racionalnost i transparentnost poslovanja, HRT pretplata financira mnogo više od onoga što možemo vidjeti na ekranu, pa bi njezino smanjivanje ugrozilo i važan dio hrvatske umjetničke (dramske, muzičke, filmske) produkcije.

/objavljeno pod naslovom Kako uništiti javnu telviziju? Samo smanjite TV-pretplatu. Globus, str.22-23, broj 1353, 11.11.2016./